Smrt na Nilu

Još otkako znam za sebe uvijek sam voljela čitati krimiće. Sherlocka Homesa, Sama Spadea, gospođicu Marple i mog najdražeg od svih – malog Belgijanca s brčićima – Poirota. Mislim da sam pročitala sve što se može naći u knjižnici od dame Agathe, što na hrvatskome, što na engleskome, a uvjerljivo najdraža knjiga mi je „Smrt na Nilu“. Jedino joj konkuriraju „Usnulo umorstvo“ s miss Marple u glavnoj ulozi i „Tajna sedam satova“ s lady Eileen Brent. Priča o bezobraznoj, beskrupuloznoj, ali i nesretnoj Linnet Doyle, njezinoj prijateljici Jacqueline i muškarcu koji se našao između njih ima jedan od najboljih zapleta krimića koji sam ikad pročitala. A ne odmaže ni činjenica što se radnja dešava u Egiptu među piramidama, u Dolini kraljeva i na brodu koji lagano klizi Nilom, mljac...

Prije nekih trideset godina snimljen je i film prema toj knjizi (u vrijeme kad su raskošne ekranizacije filmova Agathe Christie bile na svom vrhuncu) s Ustinovom u glavnoj ulozi. Film je jedan od mojih najdražih filmova i mogla bih ga gledati beskonačno, a iako je Suchet utjelovljenje Poirota onako kako ga je zamislila Agatha Christie, moram priznati kako ni Ustinov kao Poirot nije loš. Uglavnom, prije nekoliko godina snimljen je i remake sa David Suchetom u glavnoj ulozi i taj film nije ni do koljena originalu. Krivnja nije na jadnom Davidu koji je u ulozi Poirota odličan kao uvijek, ali sve ostalo je bilo apsolutno grozno – scenarij – glumci – čak ni lokacije nisu uspjeli iskoristiti kako treba, a nije im pomogla ni činjenica što je za potrebe ovog snimanja korišten brod koji je korišten na snimanju originalnog filma prije 30 godina. Potpuni promašaj. Jadna Agatha se vjerojatno nekoliko puta okrenula u grobu nakon što je pogledala tu ekranizaciju. Ali što drugo čovjek da i očekuje nakon što Amerikanci preuzmu savršeno dobru britansku seriju. Raspad sistema.