U obranu ženskih pisaca

Neki dan sam imala zanimljivi razgovor sa šefom, inače profesorom hrvatskog jezika, koji mi je napomenuo kako nema dobrih žena pisaca i kako je sve dobro što je napisano u književnosti došlo iz muškog pera. Naravno da sam na to pobjesnila, ali kao tipičnog muškog šovinistu nisam ga mogla uvjeriti u suprotno, zato ovdje pišem svoj manifest u obranu žena pisaca. Žao mi je što nema hrvatskih žena na popisu, ali moram priznati kako nisam baš čitala njihove knjige, ali ispravit ću to prvom slijedećom prilikom.

Simone de Beauvoir (Drugi spol)
Sapfo (najljepši antički stihovi)
Mary Ann Evans (George Eliot) (Middlemarch, Daniel Deronda, Adam Bede...)
Anne Bronte (Stanarka napuštene kuće, Agnes Grey)
Charlotte Bronte (Jane Eyre, Profesor, Shirley, Villette)
Emily Bronte (Orkanski visovi)
Elizabeth Gaskell (Sjever i jug, Supruge i kćeri, Cranford)
Virginia Woolf (Gospođa Dalloway, Orlando)
Mary Wollstonecraft (Obrana ženskih prava)
Emily Dickinson (zbirka pjesama)
Jane Austen (Emma, Ponos i predrasude, Uvjeravanje)
Toni Morisson (Ljubav)
Agatha Christie (Umorstvo u Orient Expressu, Smrt na Nilu)
J.K. Rowling (Harry Potter)
Daphne Du Maurier (Rebecca, Ptice)
Isabel Allende (Kći sreće, Moja izmišljena zemlja)
Marguerte Duras (Hiroshina, mon amour)
Marguerite Yourcenar (Hadrijanovi memoari, Orijentalne priče)
Madame de Lafayette (Kneginjina ljubav)
Louisa May Alcott (Male žene)

i mnoge druge koje nisam čitala...

Smrt na Nilu

Još otkako znam za sebe uvijek sam voljela čitati krimiće. Sherlocka Homesa, Sama Spadea, gospođicu Marple i mog najdražeg od svih – malog Belgijanca s brčićima – Poirota. Mislim da sam pročitala sve što se može naći u knjižnici od dame Agathe, što na hrvatskome, što na engleskome, a uvjerljivo najdraža knjiga mi je „Smrt na Nilu“. Jedino joj konkuriraju „Usnulo umorstvo“ s miss Marple u glavnoj ulozi i „Tajna sedam satova“ s lady Eileen Brent. Priča o bezobraznoj, beskrupuloznoj, ali i nesretnoj Linnet Doyle, njezinoj prijateljici Jacqueline i muškarcu koji se našao između njih ima jedan od najboljih zapleta krimića koji sam ikad pročitala. A ne odmaže ni činjenica što se radnja dešava u Egiptu među piramidama, u Dolini kraljeva i na brodu koji lagano klizi Nilom, mljac...

Prije nekih trideset godina snimljen je i film prema toj knjizi (u vrijeme kad su raskošne ekranizacije filmova Agathe Christie bile na svom vrhuncu) s Ustinovom u glavnoj ulozi. Film je jedan od mojih najdražih filmova i mogla bih ga gledati beskonačno, a iako je Suchet utjelovljenje Poirota onako kako ga je zamislila Agatha Christie, moram priznati kako ni Ustinov kao Poirot nije loš. Uglavnom, prije nekoliko godina snimljen je i remake sa David Suchetom u glavnoj ulozi i taj film nije ni do koljena originalu. Krivnja nije na jadnom Davidu koji je u ulozi Poirota odličan kao uvijek, ali sve ostalo je bilo apsolutno grozno – scenarij – glumci – čak ni lokacije nisu uspjeli iskoristiti kako treba, a nije im pomogla ni činjenica što je za potrebe ovog snimanja korišten brod koji je korišten na snimanju originalnog filma prije 30 godina. Potpuni promašaj. Jadna Agatha se vjerojatno nekoliko puta okrenula u grobu nakon što je pogledala tu ekranizaciju. Ali što drugo čovjek da i očekuje nakon što Amerikanci preuzmu savršeno dobru britansku seriju. Raspad sistema.

Tribute to Romy Schnider

Rođena 1938. u predvečerje Drugog svjetskog rata, umrla 1982. godine, život Romy Schneider kao da je od početka pa sve do samog kraja bio jedna velika tragedija. Bogovi su poigrali s njom od trenutka njezinog rođenja poklonivši joj neprocjenjiv dar koji se u Romyinom slučaju pokazao i kao veliko prokletstvo – u svakom slučaju poklon koji joj nije donio sreću – ljepotu. Imala je sve ono što svaka žena sanja, ljepotu na kojoj je zavidio cijeli svijet, slavu i bogatstvo koje dolazi s njom, veliku ljubav o kojoj se čita samo u romanima i o kojoj su bez daha čitale žene širom svijeta... Ali bogovi su okrotni, kao što priče kažu, i jednako tako kao što vole svoje miljenike jednog trenutka, sljedećeg trenutka će kao u priči o Jobu jednako tako okrutno im oduzeti sve ono što su im dali. U jednoj noći ljubav je otišla i ostalo je samo pismo na jastuku, a Romy se nikad nije oporavila od tog trenutka. Živjela je i dalje, ali to nije bio isti život, a tada, desetljećima poslije, desilo joj se ono najgore što se majci i ženi može desiti – umire joj sin, šok od kojeg se nikad nije opravila. Ubrzo potom i sama umire. Ovo je u spomen jednoj od najljepših glumica koje su se ikad pojavile na velikom ekranu.

Čudesna Hayley Mills

Prije nekoliko godina Disney je snimio remake nekada vrlo popularne komedije „Zamka za roditelje“ (The Parent Trap). U novoj verziji, snimljenoj u devedesetima glumila je danas vrlo problematična Lindsay Lohan, široj publici najpoznatija po njezinim stalnim posjetama klinikama za rehabilitaciju (sjeća li se netko nekog njezinog filma, ja ne...).
Prva „Zamka za roditelje“ snimljena je početkom šezdesetih i bila je jedan od najvećih Disneyevih hitova, a od mlade Hayley Mills stvorila je jednu od najvećih dječjih zvijezda koje su ikad pohodile veliki ekran. Sjećam se kako sam obožavala taj film kad sam bila klinka, kao i sve druge filmove s Hayley Mills (HTV ih je prikazivao subotom popodne, u vrijeme kad je programska shema bila nešto što je još uvijek postojalo u glavi urednika). Imala sam 7 ili 8 i subotom popodne bih zajedno s rođacima i prijateljima iz ulice gledala Emila i detektive, Švicarske robinzone, Summer Magic, Moon Spinners, Monkeys Go Home... Pitam se kako su mi imena svih tih Disneyevih filmova ostala u glavi? Ali da se vratim Hayley i „Zamci za roditelje“. Zamka je snimljena prema jednoj isto tako popularnoj knjizi, barem je bila popularna u vrijeme kada je moja generacija desetogodišnjaka hodočastila knjižnice. Bila je to knjiga „Blizanke“ fantastičnog njemačkog pisca za djecu Ericha Kastnera koji je osim što je napisao Blizanke napisao i Emila i detektive, Tončeka i točkicu, Čovječuljka, Čovječuljka i malenu, Leteći razred i mnoge druge. Svaka od njih dragulj. Knjige su mu bile zabranjene u nacističkoj Njemačkoj i ako se sjećate zloglasnog spaljivanja knjiga u to doba tridesetih na čijoj su lomači završile mnoge knjige koje se Hitler smatrao nepoćudnima – e pa, na to toj lomači su završile i ove bezazlene dječje knjige čiji je jedini zadatak bio zabaviti djecu i naučiti ih kako u životu postoje i neke druge vrijednosti osim kupovanja po shopping centrima (mala doza Kastnera ne bi nikome naškodila).
Disney je naravno knjigu amerikanizirao, pa su male blizanke koje liče jedna drugoj kao jaje jajetu iz Njemačke preseljene u SAD, gdje jedna živi u bogatoj kući u Bostonu, a druga na ranču u Kaliforniji. Roditelji su ih rastavili kad su imale samo godinu dana i one do svog ponovnog susreta u kampu 13 godina poslije nemaju pojma za postojanje ove druge. Što će se poslije dogoditi, lako je pretpostaviti. Cure se prvo zamrze, onda zavole kad otkriju da su sestre (jako dirljiva scena), i na kraju ljeta ova koja je bila kod mame ode kod tate, a ova koja je bila kod tate ode kod mame. Roditelji kao roditelji, slijepi pa uopće ne vide da su dobili potpuno različitu djecu (posluga i psi su uvijek pametniji u takvim filmovima). Stvari se zakompliciraju kad se tata poželi oženiti za jednu običnu sponzorušu, ali tu je onda mama koja će rješiti stvar. Mamu je u prvoj verziji maestralno odglumila Maureen O'Hara, najljepša hollywoodska crvenokosa, žena koja fantastično izgleda u Tehnicoloru i jedna od najdražih glumica Johna Forda. Ona i Brian Keith imaju fantastičnu kemiju u filmu, a posljednja scena u kuhinji jedna je od onih koju bih mogla gledati vječno. Uglavnom, ni remake nije loš (previše zašećeren s minimalnom dozom realizma, ali što bi čovjek uopće očekivao od Disneya) ali orignal je two thumbs up. Nažalost, u Hrvatskoj nije izašao DVD, a vjerojatno ni neće.
Hayley je nakon „Zamke za roditelje“ postala velika zvijezda, u Disneyu su je tetošili, pazili i mazili, a ona je tijekom prve polovice šezdesetih radila kao konj. Postala je simbol nevinih filmova koje može gledati cijela obitelj i uz koje se jednostavno osjećate dobro. Da su danas snimljeni, možda bi bili prešećerni, ali onda su znali ubaciti zrno realizma (ali ipak samo zrno – jer ipak su to Hayley filmovi u Disney studiju).
Njezin posljednji veliki film kod Disneya bio je „Moon Spinners“, krimić snimljen u Hitchcookom stilu čija se radnja dešava na otoku Kreti, a u maloj ulozi se pojavljuje i slavna, ali čad i tad već zaboravljena Pola Negri. Hayley je dobra kao i inače, scenarij se nešto vuče, ali lokacije su uistinu fantastične i za one koji su nostalgnični za šezdesetima ovaj je film pravi mali dragulj.
Nakon Disneya, Hayley je jednostavno nestala. Snimala je i dalje, ali to nije bilo ni blizu njezinim slavnim danima kod Walta Disneya. Nažalost, snimila je i nekoliko nastavaka popularne „Zamke za roditelje“ (jedan gori od drugoga) koji su prije nekoliko godina bili prikazani na HTV-u. Vjerojatno jedini njezini film vrijedan spomen je „Povratak kući“, priča o majci koja pokušava održati obitelj na okupu neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Iako više nije zvijezda onog kalibra kao što je bila u teen godinama, Hayley će uvijek ostati jedna od najvećih dječjih zvijezda velikog ekrana.

Sjećanje na Sherlocka Holmesa

Baš sam se večeras sjetila Sherlocka i njegovog Watsona. Dok čekam još jednu epizodu Seinfelda s nostalgijom sam se sjetila izvrsne Granadine serije s Jeremy Brettom u glavnoj ulozi. Za mene će J.B. uvijek biti onaj pravi Holmes, pa čak i ako nije izgovorio onu slavnu: Elementary, my dear Watson. 1987. godine knjigoljupci širom svijeta su proslavili Holmesov 100. rođendan (znači da je čuvenom detektivu ove godine punih 120 godina). Naime, 1887. je objavljena Skica u grimizu, roman u kojem je Arthur Conan Doyle stvorio i Holmesa i Watsona. Holmes je zečet na istoj večeri na kojoj je začet i Dorian Gray, odnosno na večeri koju je neki američki nakladnik pripremio za Doylea i Wildea (vjerojatno najčuvenija večera u povijesti književnosti). Iako Skica u grimizu nije postigla uspjeh, Doyle je uskoro počeo pisati kratke priče za Strand koje su Holmesa pretvorile u najpoznatijeg stanovnika Londona (slavnijeg i od Samuela Johnsona). Lik je uskoro postao slavniji od pisca, pa ga je nakon 24 priče dobri čiča jednostavno bacio niz slapove negdje u Švicarskoj. Britanci su bili tako ljuti da je na njegovu adresu uskoro počelo stizati na stotine ozlojeđenih pisama, ali ništa nije djelovalo na Doylea, sve dok časopis Strand nije ponudio 1000 funti za 12 priča, svotu od koje se jadnom Doyleu jednostavno zavrtjelo u glavi. I još se tinta na čeku nije ni osušila, a Holmes je uskrsnuo u priči koja se ako me sjećanje ne vara zove "Empty House". Nakon 4 knjige i 56 priča Holmes je završio svoju bitku sa londonskim podzemljem i zlim prof. Moriatyem, iako još uvijek ima dosta njih koji ne vjeruju u njegovu smrt - a sve zato što nije objavljena osmrtnica u Timesu. Koliko Britanci vole svog Holmesa (ili barem činjenicu što je lik na kojem se može jako dobro zaraditi) pokazuje i činjenica da kad odete u London možete otići na stanicu podzemne koja se zove Baker Street, baš kao i čuvena Holmesova ulica, Holmes ima i svoj muzej u kojem za paprenu cijenu od kojih 100-injak kuna možete vidjeti kako je čuveni detektiv živio (a voštane figure prikazuje razne scene iz njegovih priča), a ako vam je toliko stalo do Holmesa, sigurno će se naći i koji hotel Sherlock Holmesa. Ispred muzeja je i kip čuvenog detektiva u naravnoj veličini onako kako ga je zamislio sam Doyle.

Sedam svjetskih čuda

Napokon sam glasala za novih sedam svjetskih čuda. Bilo je i vrijeme jer glasanje završava za nekih tridesetak sati. Dakle, moj izbor novih sedam čuda je:

1. Akropola u Ateni 2. Alhambra u Španjolskoj 3. Aja Sofija u Turskoj 4. Petra u Jordanu 5. Taj Mahal u Indiji 6. Veliki zid u Kini 7. Colosseum u Rimu

Pitam se koji je pametnjaković na novu listu bio stavio i piramide u Egiptu? Zašto bi se piramide, jedino preostalo čudo Starog vijeka natjecalo s ovim novima - a većina novih čuda na listi nije ni do koljena piramidama (tu ne računam Alhambru i Taj Mahal za koje jedva čekam dan kada ću ih posjetiti). Nadam se da će to biti uskoro jer se nalaze na mojoj listi mjesta koje moram posjetiti prije nego navršim tridesetu (a ta lista postaje nešto malo prebukirana u posljednje vrijeme - strah me da mi ne ponestane vremena).

Prvi radni dan

Vani je negdje oko 30 stupnjeva Celzijevih, barem tako piše na teletekstu, ali im ja ne vjerujem. Previše je vruće da bi bila tako niska temperatura. Uz sve teorije zavjere, nikakvo čudi da su meteorolozi osnovali nekakav klub u kojem kriju prave podatke, a u javnost šalju lažne kako bi umirili javnost na rubu živaca. Jer to sam ja posljednih dana - sposobna samo za spavanje i disanje, samo što moji šefovi nemaju obzira prema tom mom stanju, pa i dalje moram dolaziti na posao. Hmmm, kad bih barem mogla naći posao koji se radi iz kreveta (a u kojem će mi savjest i dalje biti čista) - prijedlozi su dobrodošli.
Počeo je Wimbledon. Inače su mi to dva najdraža tjedna u godini (dobro, ne baš, ali volim gledati žute loptice, zelenu travu, surfati po stranici wimbledon.org i maštati kad ću skupiti dovoljno para za posljednji tjedan u Wimbledobu uživo), ali ove godine nemam volje gledati. Razlog su naši. Što se tiče žena, Hrvatska osim partijanerice Majoli koja je nakon jednog osvojenog grand slama sasvim zaboravila na tenis nije iznjedrila nijednu proistojnu tenisačicu, a muški su ove godine sasvim podbacili. Ančića je ćopila bolest pa se odmara, Ljubo već godinu dana nije onaj stari (ne dam mu duže od trećeg kola - iako na Wimbledonu snaga volje čuda stvara), a što se tiče onog izdajnika, njega neću ni komentirati. Baš mi je drago što je ispao u drugom kolu. Mali Ćilić je još dijete, ali osim ako ne počne raditi 24 sata dnevno s nekim prokleto dobrim trenerom, nikad od njega jednoga među prvih 20. Ali, dosta o tenisu - mala žuta loptica me deprimira.
Ali ne samo ona. Danas sam vidila njega. On - sa velikim O. Nisam ga vidjela ni čula već mjesecima, već sam se ponadala kako sam ga i zaboravila (možeš misliti), lijepo sam izlazila s drugim frajerima, sve sam radila osim uzimala nedozvoljene supstance i udebljala se desetak kilograma (što je dobro, jer ovih dana moram na plažu, bijela sam kao Nijemac preliven jogurtom) kad evo ga. Izletio je posve nenadano, što znači da se moj jadan organizam nije imao vremena pripremiti na šok (čitaj; prekrasno lice - tijelo - jebeno dobar mozak - glas od kojega se topim kao sladoled na najžešćem suncu) pa sam se počela tresti i bulazniti gluposti. Sad, mozak mi nije baš za Mensu, ali zvučala sam kao idiot na antidepresivima.